BANјALUČKA BERZA I PRIVREDA RS – OSTALO JE JOŠ MALO KREMENA (2/2)
Nazad na sve novosti
Blog

BANјALUČKA BERZA I PRIVREDA RS – OSTALO JE JOŠ MALO KREMENA (2/2)

Budućnost je neizvjesna. Uz odveć poznate razlike životnog standarda građana Republike Srpske i zemalјa kojima težimo, ili bi bar trebalo da težimo, ta činjenica je vjerovatno jedina realnost koju dijelimo sa njima. Iako naša nešto neizvjesnija jer domaća ekonomska svijest prečesto „koketira“ sa hipotekom elementarne finansijske egzistencije, i jedni i drugi nastojimo da ekonomskim odlukama doprinesemo što bezbrižnijoj sutrašnjici. Za razliku od političke sutrašnjice nad kojom građanska kontrola poslјednjih godina blijedi i ponekad graniči sa romansiranom teorijom, ona druga pak, ekonomska, je duboko ukorijenjena u potrebi svakog pojedinca da upravlјa svojim dohotkom, racionalno sagledavajući lične potrebe i za istu je, bar donekle, sam odgovoran.

Ako je materijalno blagostanje domaćinstva određeno dohotkom, potrošnjom i bogatstvom, a dohodak i bogatstvo ishod višeperiodnog procesa, jedini način povećanja materijalnog blagostanja je upravlјanjem potrošnjom, tačnije - štednjom. Štaviše, ono direktno zavisi od akumulirane i investiranjem „oplođene“ štednje.

Koliko mi u tome uspijevamo, ili tačnije koliko i možemo trenutno da uspijemo, veliko je pitanje. Iako odgovora nema mnogo, jedan od njih bi zasigurno mogao biti i onaj najjednostavniji – da se ugledamo na druge.

Primjera radi, impresivan rast indijske i korejske ekonomije 1980-ih koincidirao je sa rastom kapitalizacije njihovih berzi, odnosno rastom akumulirane štednje koja je snabdijevala korporativni sektor kapitalom. Na taj način su građani, ostvarujući lične finansijske cilјeve, štednjom finansirali privredni rast svoje zemlјe pa je u slučaju Koreje berzanska kapitalizacija porasla skoro četrdeset puta u samo deset godina (3,8 milijardi $ 1980. godine - 6,3% BNP, na 140,9 milijardi $ 1989. godine - 73,1% BNP).

Tržište kapitala, dakle, igra važnu ulogu cirkulatornog sistema novca, na način da mobiliše štednju akumuliranu u državi i istu usmjerava u produktivne investicije za razvoj privrede te iste države. Za to su naravno potrebni mnogi preduslovi oko kojih se domaći činioci nisu baš otimali da ih kreiraju.

A naši „preduslovi“ su opravdano nepovjerenje u regularnost berzanskih transakcija, plitko i nelikvidno tržište, cijene koje ne odražavaju stvarnu vrijednost akcijske imovine zaostale iz improvizovane korporatizacije 2000-ih godina, država kao jedini atraktivan emitent dominira dok korporativne obveznice nose rizik iznad prinosa pa su nerijetko cjelokupne emisije neracionalno otkuplјivane od strane IRB RS.

U ovom lavirintu nefunkcionalnosti izlaz se možda čini nemogućim, ali bi ga svakako trebalo potražiti jednostavnom analogijom.

Mi smo, dakle, definicija neefikasnog tržišta u razvoju. Ili bolјe reći stagnaciji, jer da bi se nešto moglo smatrati dijelom razvojnog procesa, potrebno je na razumnom nivou uvidjeti hijerarhijski jasne, odozgo-ka-dole orijentisane, naznake da se nešto pokušava promijeniti u suštinski zakonodavnom i infrastrukturnom pogledu. I tu je zasigurno naša početna tačka.

Dakle država, odnosno regulator na koga je ministarstvo „spustilo“ glavnokomandujuću palicu razvoja tržišta, mora da inicira i usvoji sveobuhvatnu razvojnu politiku, jasno definiše cilјeve razvoja i tako izmijeni percepciju javnosti o regulatoru i Banjalučkoj berzi kao samodovolјnim entitetima. Iako se možda čini najvažnijim korakom, u poslјednjih 20 godina se regulator, doduše, nije pretjerano miješao u taj dio svog posla.

A taj posao bi svakako podrazumijevao nekoliko decidnih cilјeva, koji se mogu svrstati u tri kolosijeka.

 

Regulator. Računajući da Komisija mora da se istakne kao razvojna prethodnica ostalim učesnicima, prva faza mora da neutrališe najočiglednije nedostatke domaćeg tržišta zbog kojih i jeste degradiran njegov osnovni kohezioni element, a to je povjerenje javnosti. Nedostaci su ujedno i cilјevi, a oni moraju da budu preuzimanje odgovornosti za cjelokupno tržište objedinjavanjem nadzornih agencija, kao i smanjenje apstraktnog nesistemskog rizika kojim tržište obiluje kroz reizgradnju osnovnih instituta, u prvom redu kotrole rada revizorskog izvještavanja i procjenjivanja imovine.

Naime, konzistentan i neupitan kvalitet regulatora i državne administracije koja sprovodi politiku je od klјučnog značaja. Uz to, za narednu fazu je potreban takođe i inteligentan i inovativan pristup Komisije kao nadzornog tijela, što za njih, nadamo se, nije nepremostiva prepreka.

 

Tržište. Kako je privredna struktura Republike Srpske u potpunosti u skladu sa domaćim kulturnim obrascem izbjegavanja rizika, što je vidlјivo po rastu provjerenih sektora trgovine i građevinarstva, došli smo do opšte niske inovativnosti privrede, smanjene konkurentnosti i upitne profitabilnosti.

Dakle, bez namjere da se ulazi u čvršće kvalifikacije šta je moguće a šta nemoguće unaprijediti, tržište akcija bi trebalo prepustiti vremenu, jer trenutni nivo razvoja i profitabilnost privatnog sektora ne iziskuje nikakvu potrebu za berzanskim kapitalom po cijenu izmjene vlasničke strukture. Ali za dugom svakako da, i tu treba da bude težište berzanskog razvoja, i to kroz standardizaciju državnog duga, diversifikaciju dužničkih instrumenata, i naposlijetku podsticanje konkurentnosti učesnika potpomognuto postojećom bankarskom strukturom.

Pored stabilne inflacije i niskih kamatnih stopa kojima se možemo pohvaliti, za razvoj korporativnog dužničkog tržišta potrebna je referentna vrijednost, dakle državni dug na tržištu novca i tržištu kapitala. Premda je tržište državnog duga relativno razvijeno, dodatna konsolidacija i standardizacija izdavanja državnog duga po redovnom rasporedu za niz ročnosti (1, 2, 5, 10 i 15 godina) kreirala bi predvidlјivo tržište i uspostavilo značajnu krivu prinosa koja je presudna za pravilno vrednovanje drugih instrumenata na berzi. A što se vrsta instrumenata tiče – one su, kao i mnoge druge stvari, odveć zakonsko pitanje.

Izmjena zakonske mreže u svrhu jačanja funkcije primarnih dilera u njihovoj ulozi marketmejkera, smanjenja transakcionih troškova, pravnog prepoznavanja insituta preduzeća za posebne namjene, povećanja sposobnosti tržišnih učesnika da ugovorno pozajmlјuju hartije od vrijednosti razvijajući tržište novca, kao i jačanja sposobnosti zaštite od rizika učesnika kroz diversifikaciju tržišnih instrumenata, uz kvalitetniji nadzor bi trebalo da dovede do  rasta broja emisija i sekundarne likvidnosti, samim tim i diversifikacije baze investitora.  Naravno – uz dovolјan nivo domaće štednje.

Iako se može činiti degutantno uopšte porediti nečije mnogo sa našim malo - i to malo zna da bude dovolјno.

Štaviše, u slučaju Republike Srpske i više nego dovolјno. Domaća štednja građana Srpske u bankama zaklјučno sa 2020. godinom iznosi 3,6 milijardi KM, dok se pretpostavlјa da se bar još 20% do 30% od tog iznosa nalazi u privatnim štednjama domaćinstava. U međuvremenu dok se Republika Srpska i dalјe „lomi“ između tradicionalnog bankarskog sistema i tržišta kapitala, akumulirana štednja građana je uz neznatne ili čak negativne kamatne stope predata bankama.

Iako potpuno racionalna odluka, opasnost od iste smo uvidjeli 2020. godine u toku pandemije kada je Vlada finansirajući ekspanzivnu fiskalnu politiku „ostavila“ dobar dio privatnog sektora bez bankarskih sredstava. Republika Srpska sa druge, fiskalno-političke strane, iako zakonski limitirana visinom duga u odnosu na BDP, može u praktičnom smislu da odstupi od mastriških 60% koeficijenta ukupnog duga ukoliko strukturnu većinu takvog duga čini unutrašnji dug, što je vidlјivo na primjeru Japana.

 

Nadzor i „samokontrola“. Kada se povjerenje izgradi, najteže ga je sačuvati. Kako investitori žele da preuzmu isklјučivo očekivan rizik, a ne „neočekivan“, empirijski podaci govore da neznatan porast neregularnosti na finansijskom tržištu izaziva znatne šokove od kojih se privreda dugo oporavlјa. Zapravo, kao i bilo koji drugi veliki projekat koji uklјučuje mnoge državne institucije i njihove mnoge politike, doslјedna primjena zakona prema svim učesnicima je suštinsko pitanje.

A zašto generalno razvoj, ne uklјučujući ad-hok slučajni već dugoročno i strateški planiran, sistemski i konzistentno implementiran  kod nas ima pežorativno značenje pa se propisno držimo podalјe od njega, dok je u isto vrijeme isklјučivo lični i kolektivni prerogativ državnog aparata, odgovor možemo potražiti u činjenici da je trenutni status quo provjeren put. Jer ako se ništa ne pokuša ne može se ni pogriješiti pa samim tim ni za šta ni biti odgovoran, dok za trenutno „ništa“ niko nikoga, svakako, ne poziva na odgovornost. A to se mora promijeniti. Na prvom mjestu.

A oko toga treba već biti jasan. Dalek je put do trenutka kada će Banjalučka berza početi da koristi privatnom sektoru, ili drugim riječima, do sistema kada ćemo moći sami da finansiramo investicije koje nam budućnost znače, sa novcem koji već imamo. Ali to ne znači da ne možemo da ga izgradimo. Prevashodno jer je finansijska nezavisnost osnova svake druge „nezavisnosti“ kako pojedinca, tako  i države.

Kao narod imamo snage za mnogo toga, ali nam one najlakše, najpraktičnije stvari najteže idu. Kaže se da je prvi korak kod rješavanja problema priznanje da problem postoji i da je poslije dijagnoze mnogo toga lakše. Ako već shvatamo da živimo, u najmanju ruku, u politički turbulentnim okolnostima, trebali bismo onda i znati da snažna privreda može samo da pojača političke argumente.

U slučaju Republike Srpske, dakle, njeno političko vrijeme koje dolazi zavisi možda upravo od moći njene privrede. Premda naizgled jednostavan princip izrečen u ovom tekstu ima intuitivan smisao, u praksi ovi tokovi mijenjaju finansijsku stvarnost kako pojedinca, privrednika i države, tako i privrede u cjelini.

Poodavno je začetnik ideologije bivše države rekao da novac igra najveću ulogu u određivanju smjera istorije, glavno je pitanje da li mi imamo volјe da sami usmjerimo našu.

Jer ako je nezadovolјstvo podsticaj napretka, bar taj uslov ispunjavamo. Mnogi bi rekli - i previše, i predugo.

Ostali blogovi

Blog
26.07.2021.