PRIRODA SE ČUVA NA BERZI I IMA „ZELENU“ BUDUĆNOST
Klimatske promjene čije je suzbijanje poslјednjih godina predmet globalne politike, poslјedica su, kako se vjeruje, uništavanja životne sredine industrijalizacijom iz prošlog vijeka. Za razliku od ovakve uzrok-poslјedica veze koja je donekle pretpostavka, neporecivo je da se nebriga o prirodnoj okolini vratila kao bumerang, i to prevashodno poslovnom svijetu čije je višedecenijsko djelovanje imalo nesebičan direktan doprinos takvom stanju. Uništavanje imovine nepogodama, regulatorni zahtjevi kao i povećani izdaci za osiguranje godinama uvećavaju troškove poslovanja i rizike finansijske (ne)stabilnosti preduzeća i privrede.
Rastom finansijske nesigurnosti rasli su i problemi razvoja preduzeća, tačnije usklađivanja potreba i mogućnosti, prvenstveno kroz sužene izvore finansiranja investicionih planova.
Suzbijanje takvih poslјedica zahtijevalo je regulatorno uređeno, atraktivno i provodivo rješenje, pa je tako Svjetska banka 2008. godine objedinila ekološke cilјeve u finansijsko tržište kreiranjem „zelenih obveznica“ kao posebnog vida zaduživanja, pod isklјučivim uslovom ulaganja u ekološki prihvatlјive projekte. U tom pogledu, prihvatlјivo prevashodno znači ulaganja u obnovlјive izvore energije, čiste vidove transporta, tretiranje otpada, energetsku efikasnost druge projekte sa sličnim efektima. Iako samo teoretska kategorija, zelena obveznica je iskoristila višegodišnju ekspanziju ekoloških infrastrukturnih projekata na globalnom nivou objedinjavajući potrebe obe interesne strane, investitora za održivim ulaganjem uz prihvatlјiv prinos i preduzeća za finansiranjem razvoja, i sve to podredila krajnjem cilјu očuvanja prirodne sredine.
Od tada do danas, preduzeća nisu propuštala atraktivan miks ekspanzivne monetarne politike većine centralnih banaka i globalno niskih kamatnih stopa za finansiranje njima neizbježnih projekata. Solarno napajanje u Hong Kongu, upravlјanje otpadom u zemlјama Beneluksa, španska čista transportna infrastruktura, hidroenergetska postrojenja u Indiji, samo su neznatan dio riješenih problema „zelenim“ ulaganjima.
Ekspanzija nije zaobišla ni zainteresovanost investitora, pa je tako u 2019. godini izdato 254 milijardi dolara zelenih obveznica, 2020. godine više od 312 milijardi, a od januara do marta 2021. godine kumulativni iznos „zelenog“ zaduženja je 107 milijardi američkih dolara. Ukoliko se eksponencijalni trend broja zelenih obveznica nastavi, ne bi bilo iznenađenje da svjetsko tržište za investicije sa ekološkim predznakom prikupi bilione dolara u narednim godinama.
Kao i u mnogim aspektima u kojima bi domaća javnost mogla da na primjeru rješava svoje probleme, ovakav u najmanju ruku iskoristiv trend ima tendenciju da zaobiđe Republiku Srpsku.
Iako ne značajno ekološki osviještena, Republika Srpska bi mogla i morala spojiti očigledno globalno rastuću nišu finansiranja, domaće započete i nezapočete projekte kojima se ne zna broj, sa nečim što svakako nema alternativu – prirodom.
Prvi korak bi značio mnogo.
